Tko je Yahya Kemal Beyatlı?

Yahya Kemal Beyatlı (2. prosinca 1884., Skoplje - 1. studenog 1958., Istanbul), turski pjesnik, književnik, političar, diplomat. Njegovo rođeno ime je Ahmed Agâh.

Jedan je od najvećih predstavnika turske poezije u republičkom razdoblju. Njegove su pjesme služile kao most između divanske književnosti i moderne poezije. Smatra se jednim od Četiri aruzkula u povijesti turske književnosti (Ostali su Tevfik Fikret, Mehmet Âkif Ersoy i Ahmet Haşim). Pjesnik je koji se u svom zdravlju smatra jednim od vodećih glumaca turske književnosti, ali nikada nije objavio knjigu.

Novoosnovana Republika Turska preuzela je političke zadatke kao što su sjedišta i bürokratlık.

život
Rođen je u Skoplju 2. prosinca 1884. [1]. Nakiye Hanım, nećak Galipa, poznati divanski pjesnik Leskofçalı; Njegov je otac prethodno bio gradonačelnik Skoplja, a izvršni službenik suda u Skoplju u to je vrijeme bio İbrahim Naci Bey.

Osnovno obrazovanje započeo je u Skoplju 1889. godine u Yeni Mektepu, koji je bio dio kompleksa Sultan Murat. Kasnije je nastavio do Mektebi Edeba, koji se također nalazio u Skoplju.

S obitelji se smjestio u Solunu 1897. godine. Smrt njegove voljene i pogođene majke od tuberkuloze jako ga je pogodila. Iako je napustio obitelj i vratio se u Skoplje nakon što se otac ponovno oženio, ubrzo se vratio u Solun. Pjesme je napisao pod pseudonimom marihuana.

U Istanbul je poslan 1902. godine kako bi nastavio srednjoškolsko obrazovanje. Počeo je pisati pjesme u časopisima Servet-i Fünuncu İrtika i Malumat s pseudonimom Agâh Kemal.

1903., pod utjecajem francuskih romana koje je čitao i zanimanjem za Mladoturke, II. Izbjegao je iz Istanbula pod pritiskom Abdülhamita i otišao u Pariz.

Pariških godina
Tijekom Pariza susreo se s mladim Turcima poput Ahmeta Rıza, Sami Paşazade Sezaija, Mustafe Fazıl-paše, princa Sabahattina, Abdullaha Cevdeta, Abdülhaka Şinasija Hisara. Brzo je naučio francuski u gradu u koji je otišao bez ikakvog jezika.

1904. godine upisuje se na Odsjek političkih znanosti Sveučilišta Sorbonne. Na njega je utjecao povjesničar Albert Sorel, koji je predavao u školi. Tijekom školskog života zanimao se za kazalište, kao i za svoje poduke; provodila istraživanja povijesti u knjižnicama; Proučavao je knjige francuskih pjesnika. Kao rezultat svojih istraga na polju povijesti, došao je do mišljenja da bi bitku kod Manzikerta 1071. godine trebalo smatrati početkom turske povijesti. Kad su ga istraživačke i društvene aktivnosti spriječile da troši vrijeme na nastavu i uspijeva na ispitima, promijenio je odjel u Fakultet pisma, ali ni ovaj odjel nije mogao diplomirati. Tijekom devet godina provedenih u Parizu razvijala se njegova povijesna perspektiva, poezija i osobnost.

Povratak u Istanbul
U Istanbul se vratio 1913. godine. Predavao je povijest i književnost u srednjoj školi Darüşşafaka; Jedno je vrijeme predavao povijest civilizacije u Medresetü'l-Ecclesiastesu. Gubitak Skoplja i Rumelije od Osmanskog carstva tijekom ovih godina duboko ga je uznemirio.

Upoznao je ličnosti kao što su Ziya Gökalp, Tevfik Fikret, Yakup Kadri. Godine 1916., savjetom Ziya Gökalpa, ušao je u Darülfünuna kao Povijest civilizacije. Sljedećih godina predavao je povijest književnosti Garpa, povijest turske književnosti. Ahmet Hamdija Tanpınar, koji je do kraja života ostao vrlo blizak prijatelj, postao je njegov učenik u Darülfünunu.

Yahya Kemal, koji svoje aktivnosti nastavlja i ljeti, također; Pisao je u novinama i časopisima o turskom jeziku i turskoj povijesti. Napisao je članke u novinama Peyam pod naslovom Računovodstvo pod borom, pod pseudonimom Süleyman Nadi. Svoje pjesme, koje je pisao od 1910., objavio je u Yeni Mecmua 1918. godine; Bio je među vodećim glumcima turske književnosti.

Časopis Časopis
Nakon primirja Mondros osnovao je časopis nazvan „Dergâh“ okupljajući oko sebe mlade ljude. U osoblju časopisa bila su imena kao što su Ahmet Hamdi Tanpınar, Nurullah Ataç, Ahmet Kutsi Tecer, Abdülhak Şinasi Hisar. Jedina pjesma Yahye Kemala objavljena u ovom časopisu, koja ga zanima, je "Ses Manzumesi". Međutim, autor koji je napisao mnogo proze za časopis; Ovim člancima podržao je Nacionalnu borbu u Anadoliji i nastojao održati duh Nacionalnih snaga u Istanbulu na životu. Slični članci su neprestano objavljivani u novinama İleri i Tevhid-i Efkar.

Upoznajte Mustafu Kemala
Yahya Kemal sudjelovao je u delegaciji koju je Darülfünun poslao kako bi čestitao Mustafi Kemal koji je u Bursu došao iz Izmira nakon što je turski rat za neovisnost završio pobjedom Turaka. Pratio je Mustafu Kemala na putu iz Burse u Ankaru; od njega je dobila poziv da dođe u Ankaru.

Ovaj je prijedlog Yahya Kemala, koji je predložio da se Mustafi Kemalu dodijeli počasni doktorat na sastanku profesora Darülfünun književnosti Madrasah 19. rujna 1922., jednoglasno prihvaćen.

Ankara godina
Yahya Kemal, koji je u Ankaru otišao 1922., radio je kao urednik u novinama Hâkimiyet-i Milliye. Te je godine tijekom pregovora u Lozani za tursko izaslanstvo imenovan savjetnik. Nakon povratka iz Lozane 1923. godine, II. Razdoblje je izabran u tursku Veliku nacionalnu skupštinu kao poslanik iz Urfe. Zamjenik nastavio do 1926.

Diplomatske misije
1926. godine imenovan je ambasadorom u Varšavi umjesto Ibrahima Tali Öngörena. U Portugal je otputovao 1930. godine kao ambasador u Lisabonu. Dodijeljen je i španjolskom veleposlanstvu. Drugi književni umjetnik koji je radio u Madridu postao je sefir (prvi je Samipaşazade Sezai). Španjolski kralj XIII. S Alfonsom je stekao blisko prijateljstvo. 1932. ukinuta mu je funkcija u ambasadi u Madridu.

Ponovni ulazak u Parlament
Yahya Kemal, koji je prvi put bio zamjenik Urfe između 1923. i 1926. godine, ušao je u parlamentarne izbore nakon povratka iz diplomatske misije u Madridu 1933. godine. Zamjenik Yozgata postao je 1934. godine. Prezime "Beyatlı" uzeo je nakon što je te godine donesen Zakon o prezimenu. U parlament je ušao kao zamjenik Tekirdağa u sljedećem izbornom razdoblju. Za poslanika iz Istanbula izabran je 1943. godine. Živio je u Ankari Palas dok je bio zamjenik.

Pakistanska ambasada
Yahya Kemal nije mogao ući u parlament na izborima 1946, a imenovan je veleposlanikom u Pakistanu, koji je upravo proglasio neovisnost, 1947. Nastavio je služiti kao veleposlanstvo u Karachiju sve dok se nije povukao iz dobne granice. Kući se vratio 1949. godine.

Godine umirovljenja
Nakon umirovljenja posjetio je Izmir, Bursu, Kayseri, Malatyu, Adana, Mersin i njegovu okolicu. Išao je na izlete u Atenu, Kairo, Bejrut, Damask i Tripoli.

Smjestio se u hotelu Park u Istanbulu i živio posljednjih devetnaest godina svog života u sobi 165 ovog hotela.

Nagradu İnönü dobio je 1949. godine.

Godine 1956. novine Hürriyet počele su objavljivati ​​sve svoje pjesme uključivanjem jedne od njegovih pjesama svaki tjedan.

Smrt i poslije
Otišao je u Pariz 1957. godine na liječenje zbog neke vrste upale crijeva koja je zatečena. Godinu dana kasnije, umro je u bolnici Cerrahpaşa u subotu, 1. studenog 1958. godine. Pokop mu je pokopan na groblju Aşiyan.

Svoje pjesme nije želio objaviti u knjizi jer ih nije učinio savršenim. Nakon njegove smrti 1. studenog 1958. godine, na sastanku Istambulskog društva Fatah 07. studenoga 1959. godine, odlučeno je da se osnuje Institut Yahya Kemal na prijedlog Nihada Samija Banarlıja i objavljena su njegova djela.

1961. otvoren je muzej Yahya Kemal u medresi Merzifonlu Kara Mustafa Paşa, smještenom u Çarşıkapı, Divanyolu.

Skulptura koju je Hüseyin Gezer izradio 1968. godine postavljena je u parku Maçka u Istanbulu.

Književno razumijevanje
Yahya Kemal je književnik koji se također proslavio kao pjesnik, iako je pisao i na polju proze. Divan je iskoristio pjesničku tradiciju i Aruz metar u obliku; Ima pjesme s dva različita jezična razumijevanja: jedno od njih je pisanje pjesama na jednostavnom, prirodnom i živom turskom jeziku prema njegovoj eri (takve su pjesme prikupljene posebno u knjizi poezije „Our Gök Kubbemiz“, koja je prvi put objavljena 1961. godine); druga je ideja da se događaji iz davnih vremena izraze jezikom tog razdoblja (to je razumijevanje izložio u pjesmama u pjesničkoj knjizi "S vjetrom stare poezije", prvi put objavljenoj 1962.).

Smatra se da je sljedeća rečenica Mallarméa, s kojom se susreo tijekom godina u Francuskoj, bila učinkovita u pronalaženju jezika poezije koji je tražio Yahya Kemal: "Vratar palače Louvre govori najbolji francuski jezik." Nakon dugog razmišljanja o ovoj rečenici, Yahya Kemal uhvati jezik koji će koristiti u svojim pjesmama; Vratar palače Louvre nije bio ni pismeni intelektualac ni nepismen koji nije znao čitati i pisati; u ovom slučaju obraća pažnju na govor srednje klase, shvaćajući da "srednja klasa", odnosno "narod", može najbolje govoriti francuski. Pod utjecajem tih misli pjesnik je imao tendenciju pisati pjesme na običnom turskom jeziku dvadeset pet do trideset godina prije jezične revolucije.

Turska, zajedno s pjesmama koje je Turcima rekao iza turskog Osmanlija, pjesmama Yahye Kemala govori o njihovom drevnom jeziku i pjesničkim oblicima, smatra se da percepcija kao cjelokupna turska književnost i povijest događaja iz prošlih dana izražavaju jezik tog doba. Umjesto da odbaci prošlost, nastojalo ju je prihvatiti takvom kakva jest, reinterpretirati je i odnijeti u sadašnjost. Selimnâme, koji je ispričao Yavuz Sultana Selima i događaje iz njegovog razdoblja kronološki od njegovog uzdizanja do smrti, kao primjer pjesama koje je napisao s idejom da događaje iz prošlih razdoblja izrazi na jeziku razdoblja kojem su pripadali, među njegovim pjesmama Çubuklu Gazeli, Ezân-ı Muhammedi, Vedâ Gazeli Gazel se može dati janjičaru koji je osvojio Istanbul.

Vjerujući da se poezija temelji na rimi, rimi i unutarnjem skladu, gotovo sve njegove pjesme napisane su prozodijskim metrom. Njegova jedina pjesma napisana u slogu je "Ok". Njegovo pisanje svih pjesama s prozodijom i poštivanje crte unijeli su savršenstvo u njegovu poeziju. Po njemu se poezija sastoji od melodija, a ne od običnih rečenica, pa je treba čitati glasom. Riječi se moraju odabrati na uho i pronaći njihovo mjesto u retku. Prema njegovim riječima, moguće je da kukuruz bude pjesma ako je napisan skladno i pedantno. Za njega je "poezija odvojena glazba od glazbe". Kao rezultat ovog razumijevanja, godinama je radio na svojim pjesmama i nije ih smatrao potpunima sve dok nije pronašao najprikladnije riječi i redoslijed za stihove za koje je vjerovao da se još nisu pretvorili u melodije.

Jedan od najistaknutijih aspekata pjesničkog jezika Yahye Kemala je njegova "sinteza". Pjesnici koje je čitao tijekom svojih devet godina u Parizu (Mallarmé, Paul Verlaine, Paul Valery, Charles Baudelaire, Gerard de Nerval, Victor Hugo, Malherbe, Leconte de Lisle, Rimbaud, Jose Maria de Heredia, Jean Moreas, Theophile Gautier, De Banville, Lamartine, Henry de Regnier, Edgar Poe, Maeterlinck, Verhaeren) uspostavili su novu strukturu poezije praveći izvornu sintezu njezinih učinaka. Neke se njegove pjesme smatraju klasičnim, neke romantičnim, neke simbolističkim, a mnoge parnaškim. Nije oponašao francusku poeziju, već je postigao nove interpretacije kombinirajući ono što je otuda naučio sa vlastitim razumijevanjem poezije. Kao rezultat ove sinteze, jedno od tumačenja je razumijevanje "bijelog jezika", što je stav pisanja pjesama s riječima koje sadrže prirodna i iskrena značenja, vodeći računa da budu ne umjetna.

Velika osmanska geografija uključena je u poeziju Yahya Kemala. Mjesta koja se pamte u njegovim pjesmama su zemlje koje su bile izvan granica nove turske države kao što su Çaldıran, Mohaç, Kosovo, Niğbolu, Varna, Beograd, koja su nekoć bila osmansko vlasništvo ili su ih Osmanlije dodirivali. Iako nisu povezane s turskom poviješću, Andaluzija, gdje je Yahya Kemal vidio i živio, Madrid, Altor, Pariz i Niš također su bili uključeni u njegove pjesme. Turske granice Burse, Konya, Izmir, Van, Istanbul, Maras, Kayseri, Malazgirt, Amid (Diyarbakir), prolazi u pjesmi imena Tekirdag, ali ne i na druge gradove, intenzivno se fokusirao na svoje predstavnike iz Istanbula. Pjevao je četvrti starog Istanbula kao što su Üsküdar, Atik Valide i Kocamustafapaşa. Mjesto u središtu percepcije Istanbula bila je Süleymaniye džamija.

artefakti 

• Kupola vlastitog neba (1961)
• S vjetrom stare poezije (1962)
• Kad smo već kod Rubaija i Khayyamovog Rubaija na turskom jeziku (1963)
• O književnosti
• Sveti Istanbul (1964)
• Planine Eğil
• Mojsije povijesti
• Političke priče
• Politički i književni portreti
• Moje djetinjstvo, moja mladost, moja politička i književna sjećanja (1972)
• Pisma-članci
• Nedovršeni pjesme
• Moj vrlo dragi Beybabacığım: Razglednice Yahya Kemala njegovom ocu (1998)
• Brod je ćutao pedeset godina: Yahya Kemal na 50. godišnjicu njegove smrti svojim posebnim pismima i prepiskom
• Proljeće u selu Eren

(Wikipedia)